Svjedočanstva

Danas vjerujem da problem mladih s drogom nije u materijalnom već u duhovnom.
Korijeni mojih problema sežu u prošlost, sve do onoga vremena kada sam počeo ići u školu-sa svojim prvim strahovima-ostati sam bez roditelja i krenuti u život.
Na prvi pogled situacija u obitelji je bila dobra. Kupovanje odjeće u Trstu, kupovanje po Austriji, bavljenje sportovima kao što su skijanje i vaterpolo, tečaj engleskog i sve što se tiče materijalnog. Međutim, duhovnoga nije bilo.


Krenulo je sa rastavom roditelja. Brat, majka i ja smo ostali sami sa novčanom podrškom oca, što mi nije bilo niti malo dovoljno za pravilno odrastanje i odgoj. Sa 12 godina su počele prve krađe novca za zabavu, što mi je postao dosta lak način zarade. Svidjelo mi se da imam love a da se ne trebam truditi. Tu se rodio jedan pogrešan mentalitet koji sam usavršavao 15 godina-kako imati a ne raditi ništa..Sa 13 godina prve cigarete i kontroliranje ostale djece u školi, davao mi je jedan lažan osjećaj nadmoći. Kad je 90-ih godina počeo rat ja sam ušao u svijet alkohola, droge i zla koje više nitko nije mogao kontrolirati. Na ulicama je bila anarhija, a ja sam sa 15 godina već bio ovisan o alkoholu. Svaki dan sam bio pijan. Nisam pio da se zabavim već da se napijem. Majka više nije mogla kontrolirati ništa
tako da sam povukao i brata. Godine 1993 bio je veliki bum heroina. Kako sam ja pratio trend vidio sam da alkohol i nije neka fora, da se ljepše našmrkati i kljucati cijelu noć..
Prestao sam piti, ali moju alkoholnu ovisnost sam nadoknadio narkomanskom..

 

Sa 18 godina sam imao saobraćajnu nesreću gdje sam zaradio fizičke ozljede. Od osiguranja sam dobio veliku novčanu naknadu za ozljede, što mi je donijelo potpunu propast. Napokon sam imao sve što sam htio, puno novaca za živjeti u mom malome svijetu droge..Taj novac se toliko brzo istopio, a ja sam ostao toliko navučen da mi je trebalo dnevno 200 DEM za heroin, a uz to je bilo potrebno za travu, cigarete, izlaske... Bio sam onaj fini narkoman koji se volio dobro obući, izaći na dobra mjesta, i sl. Novaca više nije bilo..

Kako je moj brat 1998 ušao u vojsku ja sam ostao sam bez ičega potražio sam pomoć u KBC Sestre Milosrdnice. Tamo su mi odmah izašli u susret sa 10 heptanona te sam vidio da za drogirati se nije neophodno krasti, bježati od policije, nego da samo trebam doći svaki dan kod doktorice i da me moja droga čeka.
Za dvije godine nije više bilo 10 već 40 heptanona i 10 valijuma dnevno kao održavanje.. Na održavanju sam bio 6 godina. Bio sam poput kante za smeće, uz održavanje u sebe sam trpao sve što mi je došlo pod ruku. U tih šest godina izgubio sam sve što jedna osoba može imati : od onih moralnih i životnih vrijednosti do onih manje vrijednih, materijalnih ali ipak važnih za život. Zatvorio sam se potpuno u moj svijet droge i kriminala iz kojeg uopće nisam želio izaći, jer sam se osjećao tako sigurno i ispunjeno.
Danas kada gledam na to, to su bile godine najveće tame i zla koje sam u životu učinio. Bio sam s jednom djevojkom koju sam povukao u moj svijet i mojom sebičnošću natjerao da i ona postane rob zla..

Tih godina sam probao svakojake načine liječenja kod psihijatara, psihijatrijskih ustanova, radio sam kolokvije za druge zajednice ali nisam uspio naći snage za izaći iz toga začaranog kruga zla. Na svu sreću ta moja prijateljica je bila snažnija i hrabrija od mene i 2001 godine je odlučila ući u zajednicu Cenacolo, a ja kukavica sa strahom da ne izgubim taj moj nerealni svijet, ostao sam još 3 godine vani sa mojim prijateljicama : tugom, samoćom i laži.
Na kraju sam dobio i hepatitis C, pao na 55 kg. i sa totalno negativnim načinom razmišljanja o životu. Više se nisam znao smijati, veseliti se malim stvarima koje su bile oko mene.. Danas zahvaljujem Bogu što je ta djevojka te tri godine molila i postila za mene da sam ja 2004 god. smogao naći hrabrosti i volje za potražiti pomoć i ostaviti sve one moje užitke koji su koliko su god bili teški i problematični bili i zamamni.. Nisam u životu ništa radio, sve sam odgovornosti zapustio i živio od socijalne pomoći i pomoći osoba koje su mi spašavale život i koje su jedine bile uz mene sve te godine a to je moja obitelj kojoj sam neizmjerno zahvalan na tome.

Čovjek najčešće skupi hrabrosti i odluči ući u zajednicu jer ima problema sa zakonom, ili mu roditelji, obitelj ili žena zaprijete da će ga potjerati od kuće. U tom trenutku osoba pokušava udovoljiti zahtjevima drugih i odluči ući u zajednicu da pobjegne od one teške realnosti koja je oko njega. Nitko, ili jako malo njih je ušlo jer su to željeli..

Ja sam isto tako ušao sa jednim planom, da ostanem oko godinu dana. Koliko god mi je bilo teško vani, kada sam ušao doživio sam šok privikavanja na stvari koje predlaže zajednica, pravila koja moraš poštovati da bi uopće mogao boraviti u zajednici. Dizanje u 6 sati, brijanje svaki drugi dan, odmah poslije buđenja 45 minuta na koljena i molitva (pa makar iz početka to ne želiš), jesti hranu koja ti se ne sviđa, raditi posao koji ne voliš, biti s osobama koje ti govore istinu u lice i sigurno da ti zbog toga nisu drage.

Čim sam ušao dobio sam anđela čuvara koji je bio sa mnom 24 sata na dan, kuda on tud i ja. On je bio odgovoran za štale pa sam i ja po cijele dane morao čistiti krave i svinje.. Probajte zamisliti jednoga narkomana koji deset godina nije radio ništa, spavao do 12 h, nezainteresiran za bilo kakve odgovornosti ili ljude oko sebe u takvoj situaciji. Bilo mi je teško naviknuti se na buđenje u 4 i 15 ujutro za odlazak na mužnju i cjelodnevni boravak sa mojim anđelom čuvarom. On je bio osoba koja mi je govorila o svim mojim greškama, ukazivala na sva moja previše slobodna i pogrešna ponašanja. Jednom riječju živio sam još uvijek ulicu u zajednici a to nije bilo moguće. Sa njim sam vidio koliko sam ponosan, nestrpljiv, brzoplet, nagao-jednom riječju siromašan.

Bilo mi je teško prihvatiti da sam toliko slab i da ja nisam onaj frajer koji sam mislio da jesam dok sam bio vani. Trebalo mi je dosta da prihvatim da ona stara osoba koja je ušla u zajednicu mora umrijeti u potpunosti da bi se rodila nova. U ovoj staroj osobi su bile sva ona zadovoljstva od prije: droga, ugodnosti, nerad, žene, dok ova nova nije imala ništa zanimljivo, samo patnju, istinu i za mene neke nove stvari koje mi nisu imale smisla.

Jednom riječju moj život se promijenio u potpunosti. Ponajprije zahvaljujući starijoj braći ovdje u zajednici koja su me polako, na jedan istinit ali i pomalo težak način počela učiti što su zapravo vrijednosti života i kako je molitva jedini lijek koji ozdravlja.
U početku sam rekao da ću raditi sve ali da neću moliti , jer me je bilo sram. Jedno od tih pravila je bilo da moram moliti tri krunice dnevno, pjevati crkvene pjesme, raditi svoja osobna klanjanja. Sve to sam radio jer sam morao i jer su drugi to radili: Danas vidim da je Isus usprkos mome odbijanju, brzo probudio u meni jednu želju za provesti otajstvo u krunici za moju obitelj, ili napraviti klanjanje i moliti za moje namjene i želje. Vjerujem da je molitva ono što me zadržalo u zajednici ne sve one teške trenutke što sam imao i prošao.

Danas u zajednici sam drugi čovjek. Učim moliti, raditi, biti odgovoran za sebe i druge, učim kako živjeti u sadašnjosti a ne u budućnosti i prošlosti koje nemaju neku vrijednost, samo mogu biti bijeg od poteškoća.. U ove tri godine koliko sam u zajednici shvatio sam da je za mene najbolji psihijatar onaj Isus iz Nazareta i me on danas uči kako izaći iz sebičnosti i živjeti u istini. Promijenio mi je srce i razum, usadio mi nove čiste želje i životne vrijednosti u srce.. Imao sam dosta teških trenutaka kroz moj put, ali uvijek je On bio tu pogura da nastavim svoj put iz tame u svijetlo.


Danas i ja želim obitelj, djecu, posao i sve one jednostavne stvari što uz to idu. Vidim da i ja danas mogu moliti i postiti za druge, da nađu spas i vjerujem Bog to znati nagraditi. Zahvaljujem Bogu da su većina onih mojih molitava i želja njemu upućene ostvarile i to mi je samo podstrek za ići dalje, pronaći jednu još jaču i čišću vjeru u njega, zajednicu i sebe samoga.

Želio bih preporučiti svima onima koji imaju sličnih problema kojih sam imao i ja da smognu hrabrosti i da potraže pomoć u zajednici, jer ona je meni spasila život, vratila osmijeh i dala nadu u bolje sutra..

Župa info

Crkvena 34, 31000 Osijek, Hrvatska
T:  031-503-222
F:  031-503-222
E:  Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
W:  www.imemarijino.hr

Radno vrijeme župnog ureda

Svaki radni dan

  •     8.30 - 12.00, te 17.00 - 18.00

Subotom

  •     9.00 - 12.00 (nedjeljom ne radimo)

Raspored sv. misa

Radnim danom
7.00  (samostan časnih sestara, Krstova 10)
18.30 župa

Subotom
8.00 crkva Gospe Snježne (od Uskrsa do Svih Svetih)

NEDJELJOM i svetkovinom:
7.00, 9.00, 11.00, 18.30