Svjedočanstvo sestre Elvire

Sestra ElviraSestra ElviraKad se sjetim svoje prošlosti, moram priznati da je Bog oduvijek bio u mojem životu i da je Duh Sveti vodio moje roditelje i događaje, da bi me naučio na koji način da živim dobročinstvo, ljubav, službu i svoje poslanje. Bog priprema svoje službenike u raznim poslovima po savršenu planu.
Danas blagoslivljam što sam se rodila u mnogobrojnoj obitelji, koja je u Drugom svjetskom ratu od 1940. do 1945. emigrirala s juga Italije. Bila sam poslušna svojim roditeljima koji su tražili od mene i od moje braće mnoga odricanja i žrtve. Odrastala sam u očevoj ovisnosti o alkoholu, a majka je morala mnogo raditi i često je izbivala iz kuće jer je bila medicinska sestra. Moj otac je često ostajao bez cigareta i, primjerice, zvao bi me da mu idem po cigarete sve dok se ne bih ustala i otišla. Iako sam već bila u postelji i bila je kasna noć, osjećala sam da ga trebam poslušati.

Razmišljajući sada o tome, shvaćam da je sve to vodio Duh Sveti, koji je od mene htio stvoriti ženu slobodnu od strahova, lijenosti, koja se neće bojati patnje. Sigurno je da svaka djevojčica pati kad mora ustati iz postelje i drhteći od straha noću proći mračnom ulicom zbog očevih cigareta. No danas želim istaknuti i podijeliti taj jednostavni čin da bih proslavila Gospodina koji me hrabrio i kroz ovisnost i slabosti mojega oca. U svakom slučaju meni je to sve pomoglo da sazrijem u svojoj nutarnjoj slobodi, sposobnosti da darujem sebe, unatoč hladnoći, strahu, umoru

To su moja sjećanja na djetinjstvo s mnogo križeva, mnogo radosti, mnogo Marijine prisutnosti To govorim upravo zato da svako dijete, svaka žena, svi vi koji čitate ove retke možete zadobiti vedrinu, radost koju Bog strastveno želi unijeti u svaku tužnu priču svakoga tko je odrastao u obitelji uz poniženja, strahove i nasilje.

Kao žena možda se nikad ne bih upustila u pustolovinu da živim 24 sata s narkomanima, jer sam bila svjesna svojih ograničenja. Kao posvećena trebam priznati da Bog djeluje bez obzira na slabosti i krhkost i bez obzira na moj grijeh.

Shvatila sam da su mladi odbačeni i da su na rubu ovoga potrošačkog društva. Shvatila sam da u obiteljima nema razgovora, povjerenja među bračnim parovima te između roditelja i djece. Mladi su bili prepušteni sebi i ja sam ih viđala tužne po ulicama. U molitvama mi se činilo da zamjećujem njihov vapaj i bol. Mladi su išli na jednu stranu, a mi na drugu i zato sam patila. U svojoj sam nutrini osjećala pokret, ali ne svoj, koji nisam mogla suzbiti, i koji je sve više rastao. Nije to bila misao. Nisam ni znala što se događa, ali sam osjećala da moram dati mladeži nešto što je Bog stavio za njih. Osjetila sam da sam pozvana otvoriti vrata odbačenima, narkomanima i očajnicima koji su se nalazili po kolodvorima i ulicama.

Poziv koji dolazi od Boga daje ti sposobnost djelovati i vjerovati u stvari koje, inače, sama ne bih nikad činila ni u njih vjerovala. Nije mi bilo lako objasniti svojim nadređenima to što osjećam i trpjela sam zbog toga jer sam ih morala uvjeriti da vjeruju da to, što im govorim, dolazi uistinu od Boga. Godinama sam ih molila da mi dopuste otvoriti kuću za mladež. U meni je gorio vulkan i osjećala sam da moram odgovoriti Bogu koji me obogatio tim darom, koji nije moj, služiti mladeži. Bilo je to bolno iščekivanje, ali izdržljivost i ustrajnost, koje mi je podario Bog, bile su znak Njegova očinstva nad onim što se rađalo.

S pravom su me upozoravali na sva moja ograničenja i siromaštva, govoreći mi odlučno: Ti nisi spremna, nemaš dovoljno naobrazbe, na što bih im odgovarala: Istina je, ali ja ne mogu više mirno spavati. U meni je plamtio vulkan i osjećala sam da moram odgovoriti na poziv Boga Oca koji me obdario darom koji trebam darovati mladima. To je bilo bolno iščekivanje.

Napokon su pristali. Bilo je to 16. srpnja 1983, slavlje Gospe od Karmela, kad sam i dobila ključeve te kuće. Vidjevši u kakvu je stanju kuća, moji su se pratitelji uhvatili za glavu: kuća se raspadala, bila je bez vrata i prozora, cijeli krov je trebalo promijeniti... Nije bilo ni postelja, stolova, stolica, lonaca, a ja nisam imala ni novčića... Ništa! Gledala sam njihove izgubljene poglede, ali sam sebi predočila sve što se trebalo dogoditi: vidjela sam kuću onakvu kakva je danas - obnovljena, lijepa i puna mladeži! Zadivljuje kako mi je Duh Sveti pomogao, utješio me i okrijepio! Mislila sam na veliku kuću u kojoj bi moglo biti najmanje pedesetak ovisnika, no ubrzo su sve sobe već bile zauzete. Čuđenju nije bilo kraja i u sebi sam se borila s odlukom što učiniti dalje. Govorila sam: eto već si dobra sestra, tu je pedeset ovisnika. Tu život nije stao i mladi su nastavljali kucati na vrata pa smo otvorili i drugu kuću, zatim još jednu, pa četvrtu... Nakon toga nisam više mislila ja o tome, nego Bog i Gospa, i kuće su se počele otvarati u inozemstvu, na sve strane.

U početku nisu baš svi bili zadovoljni! Svašta su govorili, a neki me više nisu ni pozdravljali. Govorili bi s prijezirom: narkomani! Što radi ova sestra s narkomanima? Jede i živi s njima... Istina je da ja nemam preporuka, da ne poznajem druge jezike. Ja sam samo jedna siromašna "guska u pokretu" i toga sam svjesna, no najljepše na svijetu je kada sebe prihvatimo onakvima kakvi jesmo. A Bog će doći i učiniti ostalo. Tu sam naučila što je karizma, riječ koju nisam poznavala. To je nešto što drugi ne mogu razumjeti, a ne razumiješ ni ti, ali vidiš da je ono što činiš novo i za tebe. I korak po korak, napredujući, shvatiš da te Bog krijepi i vodi prema istinskomu životu. Nije to ništa izračunato ili programirano, nego je novost i za tebe.

U početku smo živjeli vrlo siromašno jer nismo imali ništa osim vjere u Boga. Od kuće su ostali samo zidovi bez prozora i vrata; sve zaraslo u korov, a mi nismo imali alata za rad; nismo imali ni stolova, ni stolica-ništa! Dugo smo vremena jeli prstima jer drugo nismo imali; spavali smo na travi koju smo kosili danju, jer nismo imali madrace i postelje. Prepustili smo sve Bogu kao zalog vjere.

Sjećam se subote kad sam otišla do tržnice i zaustavila se pred mjestom s poljoprivrednim alatima. Čežnjivo sam ih promatrala jer bez njih nismo mogli raditi, ali ih nisam mogla nabaviti jer smo bili bez novca. Sigurno je bilo čudno vidjeti časnu sestru kako promatra poljodjelski alat. Ubrzo mi je prišao jedan čovjek i upitao me: Časna, trebate li što? Odgovorila sam:  Da, trebala bih ovaj alat i onaj tamo, ali nemam novca. Na to mi je kazao: Bez brige, kupite sve što trebate, a na ostalo ću misliti ja. Onda me taj čovjek odvezao kući, rekavši mi: Idemo, sve ću vam to prevesti. Kupio nam je kosilicu i sve što je bilo potrebno da zaposlimo momke u uređivanju kuće.

Često sam morala "izgubiti obraz". Jednom smo ostali bez plina. Sišla sam "fiatom 500" dolje u mjesto do jednoga skladišta i gospođi, koja se ondje zatekla, rekla: "Oprosti, trebala bi mi boca plina, ali nemam novaca." Ona mi je odgovorila: "A kako to? Što hoće jedna časna? Ne može tako! Tržište je stalo, u inozemstvu se više ništa ne kupuje, ovo su teški trenuci, časna, teški trenuci!" Ja sam samo rekla: "Dobro, nije važno, gospođo. Rekli su mi da dođem k vama... No nije važno." Upalila sam auto i krenula drugomu prodavaču plina, no začuh onu gospođu kako govori: "Časna, časna, zaustavite se, zaustavite se na trenutak! Francesco, stavi jednu bocu, ali malu." Kad mi je stavila bocu u auto, zahvalila sam joj i rekla: "Gospođo, molit ćemo se za vas." Ta je boca potrajala petnaest dana i opet smo ostali bez plina. Odlučila sam ponovno otići gospođi misleći, jer sam ionako već "izgubila obraz". Vratila sam se i čim me vidjela, ustala se i prišla mi, govoreći: "Časna, što si izmolila? Sva su se vrata otvorila prema inozemstvu! Moj brat je bio tamo i sve se riješilo. Časna, gledaj, nećete više nikada ostati bez plina!" I dala mi je dvije tako velike boce da nisu ni stale u auto. Zatim su došli i ugradili nam bocu i otada kamion dolazi, iskrca plin i odlazi. Kad ideš u Gospodnje ime, zadobiješ snagu koja nije tvoja i nije te briga "gubiš li obraz", smiju li ti se ili te rasplaču, nije važno. Da su me i izlupali, prihvatila bih to i ponovno došla.

Momci koji su prvi došli ustajali bi ujutro i išli raditi u polje. Jedno jutro, nakon mjesec dana, jedan od njih sjeo je pokraj nas dok smo molile, rekavši: "I ja želim raditi ovo što radite vi." I tako je počelo. Zatim su i drugi polako prilazili nama u molitvi.
Prvi put mi je duša zadrhtala kad su spontano uzeli u ruke molitvenik i počeli moliti s nama. Nismo na to ni mislile, ali kad su počeli sami moliti s nama, duša mi se pokrenula i bila sam beskrajno zahvalna Bogu što mi je darovao toliku radost vidjeti mlade koji mole s nama, a donedavno su bili robovi zla. Tada sam spoznala da mladi traže od mene da susretnu Boga, da su ga žedni i gladni. Tako je prijedlog molitve i vjere postao temeljni dio na putu ponovna rođenja.

Sjećam se dana kada sam shvatila da moramo u zajednici zabraniti cigarete. Nakon nekoliko godina mi je odjedanput sinulo: "Nisam vjerna mladima! Žele se osloboditi droge, a ja im ostavljam duhan u džepu." To me potaknulo i jedne večeri više nisam mogla izdržati. Dok smo bili u kapeli, kleknula sam ispred njih i rekla: "Momci, molim vas, oprostite mi jer ste ovdje da se oslobodite droge, a ja sam se bojala da ne odete pa vam nisam htjela oduzeti cigarete. Ali nakon ove večeri u zajednici se više ne puši!" Zatim sam pozvala "najgoreg" među njima, koji je htio cigarete pod svaku cijenu, i rekla sam mu da uzme plastičnu vreću. Momci su sjedili, a on je prolazio s vrećom i svatko je ubacio svoje cigarete iz džepa. Zatim sam im rekla: "Momci, ako tko želi ići, može. Pokucajte u ured i dat ćemo vam novac za povratak kući. Kada takav prihvati da se ovdje više ne puši, može ponovno ući bez pripremnih razgovora." I tada smo naložili veliku vatru i nitko nije otišao. Svi su to odmah prihvatili

Shvatila sam da se ne moramo oslanjati na mogućnosti koje nam je nudila država ili roditelji koji su bili spremni dati sve što zatražimo od njih samo da bi spasili dijete od ovisnosti. Shvatila sam da moram posvjedočiti Božju ljubav i potpuno se pouzdati u Njega. Zato je bilo prijeko potrebno isključiti iz našega života ono što lažnima čini sve ljude: novac. Kad imaš novac, osjećaš se jačim, moćnijim i oholim. Takvi su bili i momci s novcem u džepu. Za njih je novac bio zov smrti. Mladi u svijet droge ulaze, ne zato što su siromašni, nego jer imaju puno novca, tužni su, osamljeni i izgubljeni.

Ovisniku se ne može teoretizirati, napose na početku njihova puta, kad ne mogu shvatiti Božju ljubav, nego vide samo tvoju ljubav. To je bio velik izbor slobode koji je nudila zajednica, nastojeći pokazati momcima da Bog uistinu postoji, da je on Otac zainteresiran za svoju djecu i da Providnost bdije nad nama dan i noć. I svih tih godina, mogu vam posvjedočiti s radošću, Providnost nikad nije izostala u našim zazivima!

Roditelji budite budni i odgovorni. Djeca danas imaju mnogo toga, ali im nedostaje najvažnije - ljubav, razgovor i povjerenje. Roditelji, razgovarajte sa svojom djecom jer je za prevenciju ovisnosti najvažnija obitelj. Budite svojoj djeci svjedoci međusobne ljubavi te roditeljske i Božje ljubavi. Ljubav se jednostavno mora očitovati, a ne skrivati.

A vi, draga mladeži, nemojte biti razočarani i malodušni. Vi ste snaga, istina i ljepota budućnosti. Vi ste jedinstveni. Poštujte sami sebe i druge. Ti koji si iz različitih razloga na ulici, ti tražiš Spasitelja, ljubav, prihvaćenost i povjerenje, a to sve je Isus Krist. Molim za tebe da ti Gospa pokaže da možeš doći kada god hoćeš, želim te zagrliti jer si dobar mladić i djevojka, dijete Božje. Vjeruj Isusu Kristu jer te on ljubi!

Danas služim mladima i onima koje na neki način susrećem na svojem putu, koji me trebaju, i koji su potrebiti smiješka, zagrljaja, riječi, stiska ruku, pogleda nade. Osjećam golemu snagu, snagu da darujem život, što me potiče da više mislim na potrebe drugih nego na svoje svagdašnje potrebe koje su posljedica gladi, umora, iscrpljenosti, strahova i bolesti.

Želim da to bude poruka nade za mnoge momke i djevojke koji mi pišu o svojim tužnim pričama iz djetinjstva, koje su ih sputale. Želim ih potaknuti da tu svoju prošlost žive u vjeri, gledajući Boga kao Oca, koji nas nikad ne ostavlja i ne gubi iz vida. Danas vjerujem da Gospodin razumije i pobjeđuje svaku pa i najmanju patnju koju prođemo vjerujući u Isusa.

Župa info

Crkvena 34, 31000 Osijek, Hrvatska
T:  031-503-222
F:  031-503-222
E:  Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
W:  www.imemarijino.hr

Radno vrijeme župnog ureda

Svaki radni dan

  •     8.30 - 12.00, te 17.00 - 18.00

Subotom

  •     9.00 - 12.00 (nedjeljom ne radimo)

Raspored sv. misa

Radnim danom
7.00  (samostan časnih sestara, Krstova 10)
18.30 župa

Subotom
8.00 crkva Gospe Snježne (od Uskrsa do Svih Svetih)

NEDJELJOM i svetkovinom:
7.00, 9.00, 11.00, 18.30