Ime mi je Daniel, imam trideset i dvije godine i iz Slovačke sam. Potječem iz tradicionalne obitelji u kojoj su mi otac i majka željeli prenijeti sve prave i istinske životne vrijednosti: vjeru, ljubav i obitelj, kao pravi biser čovječanstva. U početku je sve išlo u pravom smjeru. Kako sam iz kršćanske obitelji, tako je cijela moja obitelj svaku nedjelju i blagdan slavila svetu misu. Primio sam sve sakramente i bio sam spreman živjeti kao pravi kršćanin.
Cijela osnovna škola prolazila je bez ikakvih problema. Moja majka i otac trudili su se odmah nakon pada komunizma uspjeti s trgovinom i tako su donosili plodove do naše obitelji. To znači da meni i mojim sestrama ništa nije nedostajalo, imali smo sve što smo htjeli. Tijekom osnovne škole,  sjećam se, prvi put sam ukrao novce i potrošio ih s prijateljima kako bi me prihvatili i cijenili. Tako sam shvatio da se prijatelji daju i kupiti.

Bog svima! Zovem se Šćepo, i imam 28 godina, dolazim iz Hercegovine. U zajednici se nalazim već par godina i želim vam ukratko ispričati svoj život.
Iz krščanske sam obitelji, moj otac i majka su išli u crkvu i od malena sam dobro odgajan. Nevolje počinju u 12. godini i mojim prvim doticajem sa lakim drogama i alkoholom. Na početku mi je to davalo jednu lažnu slobodu i na taj način sam bježao od svojih problema. I tako se uvukla jedna velika laž prema mojim roditeljima. Nedugo zatim, u moj život je došao i heroin, i dao mi je totalnu slobodu, kako se prije nisam osjećao i mislio sa da s njim mogu riješiti sve svoje probleme.

Zovem se Jan i imam 24 godine; dolazim iz Slovačke. Godinu i pol sam u zajednici Cenacolo. Zahvaljujem Gospodinu, jer sam danas svjedok vlastita uskrsnuća i mnogih čuda koje Isus preko zajednice čini u mom životu. Svoju životnu priču bi započeo sa svojim djetinjstvom, kada sam doživio jednu tragediju u obitelji, preko čega sam zadobio duboke rane, zbog kojih sam počeo živjeti u strahu i nesigurnosti. Inače, pohađao sam školu, bavio se sportom i puno toga me još u životu zanimalo. Odnos s roditeljima mi je bio dosta hladan, uvijek su mi dali sve, što se tiče materijalnih stvari, a meni je više falila njihova ljubav.

Zovem se Joško, iz Omiša sam i imam 34 godine. Zadnje dvije godine živim u zajednici cenacolo, gdje se liječim od ovisnosti o alkoholu i drogama. Moji problemi počeli su već u najranijem djetinjstvu, jer sam bio dosta povućeno, osjetljivo i nesigurno dijete. Odgajan sam u katoličkoj obitelji i roditelji su mi se trudili pružiti sve što su mogli i odgojiti me najbolje što su znali. Išli smo redovito u crkvu, ministrirao sam na misama i redovito se molio prije spavanja.

Zovem se Daniel, imam 32 godine i iz Slovačke sam. Potječem iz tradicionalne obitelji u kojoj su mi otac i majka željeli prenijeti sve prave i istinske životne vrijednosti: vjeru, ljubav i obitelj kao pravi biser čovječanstva. U početku sve je išlo u pravom smjeru. Kako sam iz krščanske obitelji, tako smo, cijela obitelj, svaku nedjelju i blgadan slavili svetu misu. Primio sam sve sakramente i bio sam spreman živjeti kao pravi krščanin.
Cijela osnovna škola je prolazila bez ikakvih problema. Moja majka i otac su  se trudili odmah kad je pao komunizam uspjeti boriti sa trgovinama i tako su uspjeli donositi plodove do naše obitelji. To znači da meni i mojim sestrama ništa nije falilo, imali smo sve što smo htjeli. Tijekom osnovne škole se sjećam, prvi put sam ukrao novce i potrošio ih sa prijateljima, da me prihvate i cijene. Tako sam shvatio da se daju prijatelji i kupiti.

Ime mi je Boris i 33 su mi godine. I ja sam jedan od momaka koji su prije dvije godine dobio dar, da postane dijelom velike obitelji Cenacolo, i da spasi svoj život, uništen od dugo vremena korištenja droge. Ispričao bih zašto sam završio u zajednici.
Da nisam dotakao dno, nikada ne bih izabrao ovaj put, koji je bio izvan svih mojih razmišljanja; i na zajednicu sam gledao kao na nekakvu ustanovu gdje se radi od jutra do mraka, i da se na taj način boravkom u izolaciji ozdravlja. Nekoliko mojih prijatelja su napravili put u zajednici i nikada se nisam ni trudio otići do njih da vidim kako su, nego sam ih još izbjegavao zbog straha da me ne vide drogiranog i da izbjegnem nagovaranje da i ja uđem u zajednicu.

Danas vjerujem da problem mladih s drogom nije u materijalnom već u duhovnom.
Korijeni mojih problema sežu u prošlost, sve do onoga vremena kada sam počeo ići u školu-sa svojim prvim strahovima-ostati sam bez roditelja i krenuti u život.
Na prvi pogled situacija u obitelji je bila dobra. Kupovanje odjeće u Trstu, kupovanje po Austriji, bavljenje sportovima kao što su skijanje i vaterpolo, tečaj engleskog i sve što se tiče materijalnog. Međutim, duhovnoga nije bilo.

Droga je jednosmjerna ulica, samo je pitanje kojom brzinom ćeš je proći. Ja sam je prolazio jako sporo i želim malo ispričati svoju priču.

Potječem iz tradicionalne obitelji u kojoj su mi otac i majka željeli prenijeti sve prave i iskrene vrijednosti života : vjeru, crkvu i prije svega obitelj kao pravi biser čovječanstva.
U početku je izgledalo da sve ide u pravom smjeru . Počeo sam ministrirati u Crkvi već sa četiri godine i od tada niti jedna sveta misa, vjenčanje, pogreb, blagoslov kuća nije prolazio bez mene. Prvih nekoliko razreda pa čak i cijela osnovna škola su prolazili bez ikakvih problema. U drugom razredu osnovne škole sjećam se, prvi put sam ukrao neke novce i potrošio ih sa još jednim prijateljem.  Danas razmišljajući, već tada se vidjelo da sam u stanju sve učiniti da me u društvu prihvate i cijene.