Ime mi je Boris i 33 su mi godine. I ja sam jedan od momaka koji su prije dvije godine dobio dar, da postane dijelom velike obitelji Cenacolo, i da spasi svoj život, uništen od dugo vremena korištenja droge. Ispričao bih zašto sam završio u zajednici.
Da nisam dotakao dno, nikada ne bih izabrao ovaj put, koji je bio izvan svih mojih razmišljanja; i na zajednicu sam gledao kao na nekakvu ustanovu gdje se radi od jutra do mraka, i da se na taj način boravkom u izolaciji ozdravlja. Nekoliko mojih prijatelja su napravili put u zajednici i nikada se nisam ni trudio otići do njih da vidim kako su, nego sam ih još izbjegavao zbog straha da me ne vide drogiranog i da izbjegnem nagovaranje da i ja uđem u zajednicu.
U zajednici sam spoznao da su sve pogrešne odluke u mladosti posljedica događaja u mojem djetinjstvu, kada sam bio opterećen izgledom, strahovima. Bio sam stidljiv i karakterno jako slab, a još i danas se s tim problemima borim. Dok sam bio mlađi, ta me je stidljivost zatvarala i postala mi je kompleks i uzrokovala strahove. Sa 16 godina sam počeo piti i uzimati lake droge, i to mi je davalo slobodu, i osjetio sam se prihvaćen u društvu. U obitelji se je osjećalo ozračje mira i roditelji su mi pružali previše slobode i materijalnih stvari, puno više nego što su moji prijatelji imali. Ali ništa od toga nisam cijenio ni poštivao i ništa me nije ispunjavalo. I sve sam se više povlačio u sebe, u osamu, i sa nikim nisam razgovarao o sebi, Držao sam sve u sebi i zato sam se pred drugima osjećao glupo. Počelo mi se sviđati kada sam se pod utjecajem droge i alkohola mogao iskazivati pred drugima, biti u centru pažnje, a istodobno sam se odvajao od obitelji, osječajući se sve više kao stranac i gost, koji u roditeljskoj kući samo jede i spava. Za te svoje provode i potrebe, bilo mi je potrebno dosta novaca, koji bih najčešće nabavio prodajom droge ili zlatnine od roditelja.
Sve češće drogiranje i pijančevanje me je dovelo i do heroina, i to mi se odmah svidjelo, jer mi je dopuštalo da pobjegnem od stvarnosti i uklanjalo je sve moje strahove i nesigurnosti koje su mi smetale. Kada sam bio pod drogom, činilo mi se kao da sam u raju i da mogu postići što god poželim. Ta lažna sloboda me je navela da mislim da je to sada moj stil života i da tako želim dalje. I nisam bio svjestan koliko me je droga uzela. Nedugo kasnije sam se oženio i dobio dvoje prekrasne djece; i potajno se nastavio drogirati, a da žena i roditelji to ne saznaju. Uvijek sa skrivao svoje pravo lice i gušeći se, nikad nisam shvatio tko sam, bio sam uvijek netko drugi. Svima sam lagao i glumio da sam u redu, a zapravo sam bio nebrižan otac i nevjeran muž, svojoj djeci i ženi.
No stigao sam do točke kada sam shvatio da ovako više ne mogu živjeti, jer sam napravio ogromne dugove; žena je pokrenula razvod braka, na posao sam sve češće kasnio, pa sam dobio otkaz. I ono što me je stvarno razbudilo, policija mi je došla na vrata. I tu sam se našao napušten i odbačen, na samom dnu, potpuno sam.
Nakon sve patnje, sramote i zla koje sam nanio svojim roditeljima, opet su mi pružili ruku i pomogli mi da riješim svoje dugove; i da uđem u zajednicu, kako bi se skinuo sa droge. Odlučio sam ući, jer već na radnim danima sam se osjetio prihvačen. Na početku mi je bilo teško prihvatiti da cijeli dan moram biti sa nekim, da moram pitati dopuštenje za sve što bi sam htio napraviti. Ali brzo sam spoznao da ne moram više strahovati od sebe kakav sam bio, jer sam tu upoznao prijatelje sa sličnim problemima i poteškoćama kao što i ja imam. Postepeno sam napredovao i počeo sam se otvarati i pričati o sebi i drugima; i na taj način dobijao savjete kako da poboljšam svoje ponašanje, otklonim svoje nedostatke, pobjedim svoje slabosti, i upoznam sebe kakav zaista jesam. Život u zajednici mi je donio dugo traženi mir u srce. Kroz molitvu koju sam brzi prihvatio i kroz Riječ Božju, učim se živjeti u istini, razgovarati i praviti prijateljstva bez ikakvih interesa. Sa Božjom pomoći sam osjetio kako oprostiti drugome, a najviše sam osjetio Boga kada je ispunio lijepe želje koje sam molio, a nikome nisam o tome govorio. Svaki puta, kada sam negativan, obeshrabren i kada izgubim volju, zatražim pomoć od Boga i znam da plodovi ne dolaze odmah, ali kada dođu mnogo su veći nego što očekujem. Puno sam dobroga naučio u zajednici i vidio da mi nitko ne može dati ono što mi zajednica svaki dan daje; naći smisao u svim stvarima što radim, živjeti u dobroti, biti odlučan u svojim odlukama i da postanem dostojan i primjeran otac svojoj djeci.
Zahvaljujem se Bogu za sve što čini za mene svaki dan, na majci Elviri što je osnovala zajednicu i na svim ljudima koji mi pomažu na ovom putu. Hvala.