Karizma služenja i ljubavi
Sv Vinko Paulski (1581- 1660), veliki apostol kršćanske ljubavi, osnovao je u Parizu godine 1633., zajedno sa sv. Lujzom de Marillac (1591,-1660.), družbu Kćeri kršćanske ljubavi, koja je preuzela skrb za ljude s ruba društva – za napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare, zatočene. Tim su Vinkovim djelom redovnice po prvi put bile uključene u aktivni apostolat, bio je to početak njihova života i djelovanja izvan klauzure. Kako se broj kćeri kršćanske ljubavi neprestano povećavao, njihova se djelatnost počela širiti i izvan granica Francuske – po Europi i svijetu. Danas su Vinkove milosrdnice najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.
.jpg)
Povijest hrvatskih milosrdnica
Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine, kada je iz Tirola u Austriji, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest «bijelih sestara». Biskup Haulik dao je sagraditi crkvu i samostan te su sestre mogle započeti s milosrdničkim apostolatom. Kroz dugu povijest sestre su razvile veliku socijalno – karitativnu i odgojno- obrazovnu djelatnost u duhu karizme svog Utemeljitelja. U tu su svrhu gradile bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, a za odgoj su mladeži gradile i otvarale dječje vrtiće, pučke škole. Dolaskom komunističkog režima u zemlje sada već bivše Jugoslavije, Družbi su oduzete sve njene odgojne i zdravstvene ustanove. Bila su to vrlo teška vremena. Sestre su bile prisiljene mijenjati svoje polje rada. Mnoge su se morale baviti teškim fizičkim poslovima na gospodarstvima, te raditi u bolnicama i raznim drugim ustanovama u građanskom odijelu. S vremenom su se počele uključivati u župski apostolat preuzimajući vođenje crkvenog pjevanja i katehizaciju, te vođenje kućanstva u župama i drugim crkvenim ustanovama.Družba je podijeljena na provincije: Riječka provincija ; Zagrebačka provincija; Splitska provincija, Bosansko –Hercegovačka provincija; Argentinska provincija; Paragvajska provincija, zatim tri delegature: Rimska, Sjevernoamerička i Bugarska.Danas Družba ima 896 sestara, 11 novakinja, 4 postulantice, 27 kandidatica .Djeluje u 15 zemalja svijeta,u kojima ima 119 svojih filijala. Naša zajednica u Osijeku pripada Zagrebačkoj provinciji.
.jpg)
Život i djelovanje zajednice
Davne 1886.g. zajednica sestara Milosrdnica počela je život i rad otvaranjem dječjeg zabavišta, no kasnije dječje zabavište prerasta u Dječji dom. Rad sestara bio je zapažen i lijepo prihvaćen od svih.No 1945.g. ukida se Dječji dom. Daljnji život i rad sestara bio je otežan ali sestre uz teškoće nastavljaju rad u bolnici, pa je tako ova zajednica opstala na ovim prostorima. Cijelo vrijeme do danas sestre rade u župskom pastoralu kao sakristanke, orguljašice i katehistice.
Danas zajednica sestara broji 12 članova od kojih četiri rade u bolnici, jedna sestra vjeroučiteljica u osnovnoj školi, a dvije sestre u župskom apostolatu, kao orguljašica- katehistica, te sakristanka. Ostale sestre su u samostanskoj kući, mole i rade te prikazuju svoj život i rad za dobro ovoga grada i svih potrebnih.
Sestre milosrdnice sv. Vinka u Đakovačko-srijemskoj biskupiji i gradu Osijeku
Godine 2006, koja je proglašena Godinom svećeničkog i redovničkog poziva u Đakovačko-srijemskoj biskupiji pod motom «Koje li nade u pozivu njegovu.», sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga obilježavaju 150 godina djelovanja u Đakovačko-srijemskoj biskupiji.
18. studenoga 1856. došlo je prvih sedam sestara milosrdnica iz Zagreba u Dakovo na poziv biskupa Strossmayera. Ubrzo su sestre otvorile prvu školu za žensku mladež, a nedugo zatim i bolnicu.
Područja djelovanja
1. Sestre milosrdnice u službi bolesnicima
U Osijek su sestre milosrdnice došle prije 132 godine i na poziv Kr. zemaljske vlade.
Preuzele su upravu i opskrbu novosagrađene bolnice koja je po svojim donatorima nosila ime
«Zakladna bolnica Huttler- Kohlhofer- Monsperger».
Nakon 20 godina upravu bolnice preuzela je država. Tada je u bolnici radilo dvadeset sestara. Kako su one u bolnici i stanovale, bile su na raspolaganju bolesnicima u svako doba, bez obzira na radno vrijeme. Česta noćna dežurstva, manjak slobodnog vremena, nezdravi uvjeti stanovanja iscrpljivali su njihove snage. No one su se svjesno žrtvovale za dobro svog naroda i svoje Crkve.
Broj sestara u bolnici je rastao: 1933. g. u bolnici su bile zaposlene 42 sestre, a pred Drugi svjetski rat 53 sestre. Mnoge su bile tihe, samozatajne, ali su sve one ostavile blistav trag dobrote i služenja u osječkoj bolnici, bilo kao odjelne sestre ili kao vrsne instrumentarke, glavne sestre odjela, laborantice, voditeljice ljekarne. Dvije sestre su bile žrtve
Kad je 10. travnja 1945. godine došla u Osijek partizanska vojska, sestre su redom dobivale otkaz, osim triju instrumentarki (na kirurgiji, ginekologiji i očnom odjelu) i jedne laborantice, jer partizani nisu tada imali osposobljene ljude.
Partizanska vlast primorala je sestre da redovničko odijelo zamijene građanskim -jedino tako su sestre mogle raditi u bolnici. Do 1954. zaposlilo se 9 sestara.
Osim u bolnici, sestre milosrdnice su od 1890. godine radile u Osijeku u Domu starih i nemoćnih u Divaltovoj ulici. Budući da su tu smjele raditi u redovničkom odijelu, u toj je ustanovi i nakon Drugog svjetskog rata radilo 16 sestara milosrdnica. 1. svibnja 1955. sve su sestre dobile otkaz u Domu staraca nakon punih 65 godina požrtvovnog i odgovornog rada.
2. Prosvjetno-odgojna djelatnost sestara milosrdnica
1.10.1886., dakle prije 120 godina, kuća u Krstovoj ulici br. 10, koju su sestre otkupile, postaje kuća predškolskog odgoja - Dječje zabavište iii Vrtić. Od 1912. samostan u Krstovoj 10 osim predškolskog odgoja omogućuje i dnevni boravak za djecu osnovne škole - Obdanište.
Tu siromašnija djeca borave izvan nastave, uče i dobivaju obrok dok su roditelji na poslu.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata (1917.) u ovom samostanu je bio dječji dom i škola.
Radi proširenja Doma kupljena je i susjedna kuća.
1924. godine otvoreno je Dječje zabavište u Novom gradu za potrebe njemačke djece. U zabavištu se učilo njemački i hrvatski. Njemački im je bio materinji jezik, a hrvatski su vježbali za školu.
1945. g. dolaskom partizana na vlast sestrama je zabranjena svaka prosvjetno-odgojna djelatnost.
Budući da su sestre tada i u bolnici dobile otkaz, nisu tamo smjele niti stanovati.
Tako je započeta gradnja samostana u ulici Krstova 10.
Od 1956. - 1960. dvije sestre preuzimaju u Gornjem gradu župni vjeronauk, a od 1960. sestre rade u župnom apostolatu u župi Preslavnog imena Marijina što znači da su sestre u ovoj župi
preuzele i crkveno sviranje i sakristansku službu, a bile su i na pomoć bolesnicima po kućama.
Samostan Krstova 10 bio je za našu Zagrebačku provinciju i kuća odgoja redovničkog podmlatka. Mnoge djevojke, osjetivši duhovni poziv, pohadaie su ovdje osnovnu ili srednju školu do ulaska u postulaturu.
1991. Domovinski rat smanjio je redovničku zajednicu u Krstovoj 10, ali i nakon pada Vukovara, sestre ovdje ostaju. U tijeku rata zajednica se obnavlja, jer se povećava broj medicinskih sestara,
a u slobodnoj hrvatskoj državi sestrama je ponovno omogućeno odgojno - prosvjetno djelovanje u državnom dječjem vrtiću i u školi.
Sestre su aktivno sudjelovale i u radu Sinode Đakovačko-srijemske biskupije.
Povijest koja traje
U sto pedeset godina dugom povijesnom hodu sestara milosrdnica u Đakovačko - srijemskoj biskupiji i 132 g. rada u Osijeku, sestre su ostavile neizbrisive tragove u biću ovoga naroda: od prve škole za žensku mladež u Đakovu i prve bolnice u Đakovu - prije 150 godina, u 132 godine djelovanja o Osijeku. Bilo da se radilo o bolničkom apostolatu, apostolatu sa starijim i nemoćnim osobama, odgojnom i prosvjetnom djelovanju, župnom apostolatu, katehizaciji, crkvenom pjevanju, sakristanskoj i uredskoj službi, skrbi za bolesnike po kućama te odgoju redovničkog podmlatka, vjerujem da su sestre bile nošene Božjom snagom i karizmom svoga utemeljitelja sv. Vinka.
A moto Godine posvećenog života «Koje Ii nade u pozivu njegovu»
u sadašnjosti i prošlosti može objasniti nebrojene nesebične žrtve naših sestara u svakom vremenu i svim okolnostima.
Mi sestre milosrdnice ovog vremena, nastavljamo sto i dvadeset godina dugu povijest ovog samostana idući stopama naših sestara prethodnica kao tanja povijesna grana.
Ali s nadom gledamo u budućnost u ovom gradu na Dravi, na granici svjetova i kultura, moleći «Gospodara nebeske žetve» da pozove i pošalje dobre radnice u Gospodnju žetvu kako bismo, u sestrinskoj suradnji sa svim redovničkim zajednicama naše Biskupije, radile na boljitku domovinske Crkve i na duhovno dobro naše župe Imena Marijina.
Zahvalne Bogu za 150 godina životnih koraka Družbe zagrebačkih sestara milosrdnica u Đakovačko-srijemskoj biskupiji u duhu našeg osnivača sv.Vinka Paulskoga, molimo blagoslov i oproštenje za sve naše sestre koje su ovdje koračale u vjeri kao i za sve ljude s kojima su radile i djelovale.
Neka njihov korak prema vječnosti nastave hrabre djevojke i iz ove župe.